Nina Kadić Jovović: PJESNIČKE VERTIKALE SLAVENA FATIĆA

Svaka umjetnost je u krajnjoj analizi nastojanje da se
kondenzuje, kao iz pare svijeta, slika ljudskog savršenstva,
I to radi njega samog, a ne radi umjetnosti… (Jejts)

Havana je žena. Zanosna i prkosna, u veselim haljinama, sa dragocjenostima oko vrata. Havana je zemlja poezije, muzike i plesa. Havana je ostrvo otpora, borbe protiv struje, pa makar to bila struja sopstvene krvi, izolovana i daleka. Ona je svojevrsna biblioteka: Prepuna drevnih, prašnjavih knjiga, novih izdanja, i, prije svega, potrebe da se prevaziđe neutaživa žeđ Poezije.

Havana Slavena Fatića je Uskršnje ostrvo i njegova biblioteka u koju se ulazi kao u kakvu katakombu, u kojoj nisu samo pohranjene mudrosti mrtvih, već i skloništa živima:

Moje Uskršnje ostrvo je
moja biblioteka
i želim li biti u pravom društvu
moram sići u njene pećine

Tu se čuvaju dokazi
o najvećoj moći koju čovek poseduje:
Da se izrazi
u prenesenom značenju

Pjesničko zanimanje Slavena Fatića usmjereno je na kreativno i lično, no, ipak čvrsto okrenuto čulnom svijetu. Vizije koje pruža poezija Slavena Fatića imaju snagu otkrovenja, u pjesmama se zagonetka kosmosa otkriva u vječnoj sladosti erotizma, u velikom trijumfu nad sobom, nad smrću. Iz životnog kruga izdvaja se žena kao posebno pitanje i suvereni nosilac pjesničkog saznanja o paradoksima ljudskog postojanja, čini se da bi odgovor koji motiv žene nosi sa sobom zadovoljio mnoge druge zagonetke, ona je iz ravni prisutnog i aktuelnog izmještena u mitsko vrijeme i mitski prostor, sveprisutna, ali i dovoljno daleka da bi se u njoj ukazala suštinska praslika stvarnosti:

MIT

Uz sve nebule
kvazare
vaskrsle ili
malaksale zvezde
i sva čuda čija svetlost
putuje do nas
milionima godina
valja dodati i
narav žene
u poredak tajni
i pitanje
zašto to još nije
poprimilo oblik
nekog mitološkog bića
koje bi objasnilo
mnoge druge mitove

Izvjesna oporost u Fatićevom stihotvorenju proizilazi upravo iz svijesti koja razgraničava uljuljkanost u snoviđenja od gorkosti jave, pjesnik je oduvijek dio te svijesti, sjećanja koje diše, jedne bolne (ali ne i melodramatične) uspomenljivosti, od koje se ne može pobjeći, već koja živi u čovjeku još iz vremena kada je bio s onu stranu, iz vremena kada je bio zvijezda.

Težnja da se zaokruži i pojmi pitanje smisla, ali i ostvari spokoj koji pruža odgovor (koji ne bi bio moguć da do plovidbe nije došlo) ostvaruje se upravo transcedentalnim porijeklom:

Otkad sam čuo
da smo došli sa neke zvezde
da smo bili deo zvezde što je
od neke muke eksplodirala
te da smo sazdani od istih elemenata
kao i zvezdana materija
sve češće mi se dešava da
gledajući pre počinka nebo
kroz prozor moje sobe
uzdahnem i prošapućem
-Hoću kući

Priča o smislu poezije u stvari je priča o Bogu (Slaven Fatić, Priča), i vaskoliki čovjekov napor da se putem umjetnosti progovori jezikom, da putem konačnih stvari (riječi) dosegne do beskonačnih (jezik svih umjetnosti), nije ništa drugo do priča o prometejstvu i jednom, gotovo religioznom, naporu da se u presjeku zemaljske egzistencije i beskonačnog čovjek-pjesnik, makar za stopu, približi istini lica, a ne varki odraza. Poezija Slavena Fatića nam objavljuje istinu da se pjesma ostvaruje na onoj liniji na kojoj prestaje da bude literarna, I postaje ključ za neku drugu stvarnost i neki drugi svijet. Mukotrpnost pjesničkog posla se ne sastoji samo u bjesomučnom traženju Arijadnine niti, već i u opasnosti koju taj svijet nudi:

TROVANjE
Biblioteka je dopuštala studentima
da uzmu otpisane knjige.

Tako me jednom zapade
Gete bez korica,
dva Čehova sa istrgnutim predgovorima,
više od pola Mandeljštama,
i gotovo cela Popovićeva  antologija
koju su oštetili miševi.

 Zanimljivo,
miševi su grickali
samo po merginama, i
kao da su otrovna,
nisu kusnuli ni slovo.

To ću, pomislih, ja.

Fatić nije od onih pjesnika koji imaju sklonost ka izvještačenom, od onih koji suviše naprežu jezičku materiju, koji u stvaralaštvu imaju pomalo nasilnički duh. Njegov jezik je suptilan, nastao tokom procesa pretakanja riječi, njegov glas nam se obraća neposredno i gledajući nas u oči. Upravo ta neposredna pjesnička iskazivost i realistička dikcija imaju otrežnjujuć efekat za onog ko umije da sluša.

Stoga, ironija koja provijava iz ove poezije ima za cilj poigravanje horizontom očekivanja. Umjetnost i poezija nam ne pomažu da živimo, već nas uče, pomažu nam da preživimo i pripremimo se za odlazak s onu stranu.

Neprevodivost pjesme u zvuke drugog jezika je istina u koju vjeruju svi koji iole osjećaju Riječ, zato svaki onaj koji prepjevava poeziju sa jednog jezika na drugi mora i sam biti pjesnik, ali za poeziju Slavena Fatića ta istina ne važi. Na jednom mjestu Havana nam kaže:

Ali svaka pesma van svog jezika
postane beskrvna

Krvotok ove poezije će jednako rumeniti na bilo kom jeziku, jer su kod Fatića riječi odgonetke koje nas vode do raspoznavanja tajni srca i Božije promisli.

Fatićeve  riječi nisu upućene svima, one su riječi-putokazi za one koji su kadri da pronađu nepristupačne komade plodne zemlje na visokim liticama, za one koji u zavijutcima staza pronalaze čudesne mirise mente, limunovo drvo i rumeni cvijet kaktusa, za one koji su u stanju da u srcu osjete sunčevu svjetlost i da gledaju izvan i iznad plavetnila.

Havana je posvećena svima koji poštuju zakon srca i slede njegovo bezakonje.

 

Advertisements